Anda Bukvić Pažin: Pogled sa stabla badema ili Kako se prevodi književnost
Kad su Pedra Almodovara zamolili da napiše predgovor za posljednji roman brazilske književnice Clarice Lispector Dah života, u engleskom prijevodu Johnnyja Lorenza, on je odbio, i objasnio: „Svaka njezina rečenica okuplja toliko značenja; tako je gusta, obla i bogata da zastajem pred njom kao pred zidom. Iznimno mi se sviđa, ali nisam kvalificiran popratiti tako izvanredan tekst.“
I ta je Almodovarova izjava objavljena u romanu, kao predgovor.
Iznimno mi se sviđa ta anegdota, toliko da sam poželjela ne samo njome započeti ovaj tekst već se i povesti za redateljevim primjerom pa napisati: „Namjera mi je u ovome tekstu postaviti tri pitanja: Što je književno prevođenje? Tko su i što rade književne prevoditeljice i prevoditelji? Zašto ja prevodim?“
I tu završiti, jer pitanja sam postavila.
Letimičan pogled na ovo što slijedi dat će vam do znanja da ipak tu nisam završila. Mada, postaviti pitanja jedino je što na početku teksta mogu: dok gledam u bjelinu papira, još ne znam kakve ću odgovore napisati, jer pišući zapravo mislim – iz kaosa izvlačim ideje. I sad trebam na ovome mjestu, iz pročitanoga, napisanoga i prevedenoga, promisliti književno prevođenje: od objektivnog prema subjektivnom, od teorije prema iskustvu, od drugih prema sebi.
Književno je prevođenje proces prevođenja pisanih tekstova s izvornog jezika na ciljni jezik, ali tako da se sačuva i ono što je rečeno, i kako je rečeno: treba nam sadržaj poruke, ali jednako toliko i stil, i dinamika, i osjećaj i ritam. Osim lingvističke umješnosti, književno prevođenje zahtijeva kreativnost, osjećaj za umjetnost i dubinsko razumijevanje književnosti. Cilj je čitateljicama i čitateljima koji ne razumiju niti govore izvorni jezik omogućiti užitak u stranom književnom tekstu kao da je napisan na njihovom materinjem jeziku. Cilj je, dakle, prijevodom pronijeti riječi koje nisu strane, a nisu ni stranci. Tako lako zvuči – ali nije jednostavno, i nipošto nije pravocrtno. Put od prijevoda do prevedenoga pun je tunela i vijadukta preko kojih se dolazi do onih pravih – riječi, fraza, rečenica – koje prenose poruku lijepo, vjerno, otprilike isto ili različito točno.
Prenose poruku.
Na toj frazi uvijek zastanem, a znam i zašto. Književni prevodioci nisu poštari i poštarice, već pregovaračice i pregovarači – zato što se književna komunikacija ne može svesti na prenošenje poruke. Uloga jezika u književnosti je da ukazuje na sebe, da privlači pozornost cijelom paletom svojih fatalnih akrobacija. Ni poštari ni pregovaračice, zapravo, književni prevodioci su kaskaderke i kaskaderi.
Reći ćete da pretjerujem. Kad znaš dva jezika, lako je: literature je književnost, book je knjiga. Ali u književnom se tekstu toliko toga događa ispod i iznad riječi, i u odnosima među njima! Postoji i literatura i beletristika, a imamo i svezak, i libar, i monografiju, i zbornik i dnevnik – utjelovljenja knjigosti, sve redom. Kad prevodim književnost, ne nabrajam samo što riječi znače, već pokušavam uhvatiti i sav ostali kaos, ali i rasulo, pomutnju, metež, nered, rasap, zbrku, čak i krš i lom. I ne samo da želim prenijeti sve elemente i strukture već razmišljam i o načinu na koji tekst djeluje na osobu koja ga čita. I rasklopim tako kulturološku klopku: ima li srednjoeuropska melankolija istu teksturu kao skandinavska, i ima li danska sreća istu boju i miris kao katalonska ili finska? Jer književno prevođenje je trijumf sinkretizma, napredni stupanj.
Ljudi vole kratke i efikasne definicije, pa rado posegnu za metaforama koje su ponekad lijepe, a uvijek nepotpune. Puno je metafora i poredbi koje opisuju književno prevođenje, i gordo zvuče, a iskoristive su u prigodama kad nam treba brzi flaster za neku tekstualnu poderotinu. Neke metafore književnog prevođenja imam u rukavu: to je putovanje u beskraj jezika, to su dva različita glasa koja pjevaju istu melodiju (ili dva različita instrumenta koja sviraju po istoj partituri). Neki kažu da je prevođenje književnosti ples svezanih ruku i nogu, a ima i teorija o prevođenju kao drugom pisanju (ali pisanju u svakom slučaju). Književno je prevođenje vještina kretanja onkraj i između, ali i beskrajno pregovaranje u kojemu je strpljenje presudno. Književno prevođenje je i razgovor – između autora i prevoditeljica, prevoditelja i čitateljica – u konačnici, globalni razgovor koji literaturu drži živom.
Ali najviše od svega, prevođenje književnosti ipak je strastveno čitanje i potvrda da je moguće čitati s takvim žarom i intenzitetom da osjetiš nezaustavljiv poriv da tekst presadiš u tlo drugog jezika. I još gore, da taj poriv onda doista i pretvoriš u djelovanje, u prevođenje. Kad to napraviš, gotovo je. Onda si književna prevoditeljica.
Ako je književnost umjetnost riječi, onda je književno prevođenje umjetnost prenošenja te umjetnosti iz jednog jezika u drugi. Teren književnog prevođenja je pregolem: teorijski je, kritički, filozofski i historijski, eruditski ponajprije. Uvijek i nezavršen i nesavršen, i ako možete s time živjeti, imate dobre predispozicije da se otisnete u književnoprevoditeljske vode. Književni prevoditelji i prevoditeljice neka su hibridna polubića: posjeduju dubinsko razumijevanje jezika s kojeg prevode i jezika na koji prevode te imaju slojevito shvaćanje širokog konteksta izvornog teksta. Još poznaju i književne stilove i konvencije koje se javljaju u književnim djelima općenito, kao i opus i stilska obilježja autora ili autorice čijim se tekstom bave specifično. Ovaj krajnje kompliciran prikaz riječju dao bi se zamijeniti manje upečatljivom slikom osobe pogrbljene nad laptopom i ne nužno za pisaćim stolom, a predmnijevam i da bi se u srednjovjekovnim bestijarijima dale naći neke kreature koje bi se mogle povezati s prevoditeljskim habitusom.
Kao književni prevoditelji, najpomniji ste mogući čitatelji i čitateljice teksta u jednom jeziku, a odmah zatim vješte i pomne spisateljice novog teksta u jeziku na koji prevodite. Vrijeme vam je žvakaća guma, živci sajle, a znate da se prijevodni proces ne može požuriti koliko god vas fiskalno orijentirana ekonomija uvjeravala u suprotno. I znate mnogo riječi. To nisu olaka i površna, već dubinska i slojevita rječopoznanstva, ne samo u stranom jeziku nego ponajprije u vlastitom. Kao prevoditeljice književnosti, prebivate u kaotičnoj kući od jezika. U njoj imate nešto prava, puno dužnosti i pokoju želju.
Kažu da treba puno, puno čitati da bi se pisalo (i prevodilo, dodajem). Ali dogodi se onda da količina pročitanoga izazove kovitlac i kaos koji je protivan linearnoj i uzastopnoj logici pisanja. Puno čitanja stvori puno misli koje je teško uzaptiti riječima, a ja riječ uzaptiti ne bih znala da je nisam naučila od prevoditeljice Gige Gračan. I eto smo opet došli do prevođenja: možda je to doista najbolji način kretanja između čitanja i pisanja.
Način da uzaptiš kaos.
U romanu američke prevoditeljice i spisateljice Idre Novey Ways to Disappear glavni je lik prevoditeljica koja traga za svojom nestalom spisateljicom. Zadnji je put viđena kako se s koferom i cigarom penje na stablo badema, i tu joj se gubi svaki trag. Kao što naslov sugerira, puno je načina da nestaneš, a i puno razloga da to učiniš. Jedan bi mogao biti da pobjegneš od zbrke.
Zato ja prevodim, čini mi se, da umirim kaos nakon čitanja. Posložim sve u gramatičke ormare, semantičke ladice i police fragmentiranog diskursa. I pri tome kaotične tekstove volim najviše: one u kojima se osjeti da se autori hrvaju sa žanrom dok pišu; one u kojima se vidi da nemaš odgovore i da je to u redu. Pa objaviš knjigu o pitanjima ili obznaniš nemogućnost pisanja na mjestu teksta, kao Almodovar s početka priče. Pa napišeš tekst o tome kako nisi imala prvu rečenicu dok ti sin nije u prolazu dobacio: „Mama, napiši, naprimjer, da kad otvoriš knjigu, otvoriš novi svijet.“ I ne znaš kako ćeš to uvezati u poruke svoga teksta, ali možda ni ne mora sve biti uvezano niti strukturirano, a i poruka je, vidjeli smo, dvojbena kategorija.
Volim prevođenje jer mi omogućuje, a katkad i nalaže digresiju. Sve smijem, odlutati, zabrazditi, čak se i popeti u krošnju badema i u njoj neko vrijeme nestati – pod uvjetom da se obogaćena iskustvom vratim kući. I da nađem riječi u koje ću pretočiti to iskustvo.
Ili možda, ipak, prevodim zato što mi je prijevod, osim što je fascinantan i bolno užitkovit, čista ljubav, a želim zaljubiti: čitatelje u knjige, mlade ljude u prevođenje, ljude općenito u proces putovanja umjesto u konačnosti odlaska ili dolaska.
Kad su ga pitali zašto piše, Roland Barthes je rekao da piše zato što je čitao. Eto, zato i ja prevodim, ili pišem po drugi put. Jer pisanje je, opet će Barthes, kad odgovaraš na djelo koje voliš. I eto najbolje i najosobnije definicije i metafore književnog prevođenja u jednom.
Anda Bukvić Pažin, ambasadorica Mjeseca hrvatske knjige 2023.
Autor fotografije: Gaj Tomaš
I tu završiti, jer pitanja sam postavila.
Letimičan pogled na ovo što slijedi dat će vam do znanja da ipak tu nisam završila. Mada, postaviti pitanja jedino je što na početku teksta mogu: dok gledam u bjelinu papira, još ne znam kakve ću odgovore napisati, jer pišući zapravo mislim – iz kaosa izvlačim ideje. I sad trebam na ovome mjestu, iz pročitanoga, napisanoga i prevedenoga, promisliti književno prevođenje: od objektivnog prema subjektivnom, od teorije prema iskustvu, od drugih prema sebi.
Književno je prevođenje proces prevođenja pisanih tekstova s izvornog jezika na ciljni jezik, ali tako da se sačuva i ono što je rečeno, i kako je rečeno: treba nam sadržaj poruke, ali jednako toliko i stil, i dinamika, i osjećaj i ritam. Osim lingvističke umješnosti, književno prevođenje zahtijeva kreativnost, osjećaj za umjetnost i dubinsko razumijevanje književnosti. Cilj je čitateljicama i čitateljima koji ne razumiju niti govore izvorni jezik omogućiti užitak u stranom književnom tekstu kao da je napisan na njihovom materinjem jeziku. Cilj je, dakle, prijevodom pronijeti riječi koje nisu strane, a nisu ni stranci. Tako lako zvuči – ali nije jednostavno, i nipošto nije pravocrtno. Put od prijevoda do prevedenoga pun je tunela i vijadukta preko kojih se dolazi do onih pravih – riječi, fraza, rečenica – koje prenose poruku lijepo, vjerno, otprilike isto ili različito točno.
Prenose poruku.
Na toj frazi uvijek zastanem, a znam i zašto. Književni prevodioci nisu poštari i poštarice, već pregovaračice i pregovarači – zato što se književna komunikacija ne može svesti na prenošenje poruke. Uloga jezika u književnosti je da ukazuje na sebe, da privlači pozornost cijelom paletom svojih fatalnih akrobacija. Ni poštari ni pregovaračice, zapravo, književni prevodioci su kaskaderke i kaskaderi.
Reći ćete da pretjerujem. Kad znaš dva jezika, lako je: literature je književnost, book je knjiga. Ali u književnom se tekstu toliko toga događa ispod i iznad riječi, i u odnosima među njima! Postoji i literatura i beletristika, a imamo i svezak, i libar, i monografiju, i zbornik i dnevnik – utjelovljenja knjigosti, sve redom. Kad prevodim književnost, ne nabrajam samo što riječi znače, već pokušavam uhvatiti i sav ostali kaos, ali i rasulo, pomutnju, metež, nered, rasap, zbrku, čak i krš i lom. I ne samo da želim prenijeti sve elemente i strukture već razmišljam i o načinu na koji tekst djeluje na osobu koja ga čita. I rasklopim tako kulturološku klopku: ima li srednjoeuropska melankolija istu teksturu kao skandinavska, i ima li danska sreća istu boju i miris kao katalonska ili finska? Jer književno prevođenje je trijumf sinkretizma, napredni stupanj.
Ljudi vole kratke i efikasne definicije, pa rado posegnu za metaforama koje su ponekad lijepe, a uvijek nepotpune. Puno je metafora i poredbi koje opisuju književno prevođenje, i gordo zvuče, a iskoristive su u prigodama kad nam treba brzi flaster za neku tekstualnu poderotinu. Neke metafore književnog prevođenja imam u rukavu: to je putovanje u beskraj jezika, to su dva različita glasa koja pjevaju istu melodiju (ili dva različita instrumenta koja sviraju po istoj partituri). Neki kažu da je prevođenje književnosti ples svezanih ruku i nogu, a ima i teorija o prevođenju kao drugom pisanju (ali pisanju u svakom slučaju). Književno je prevođenje vještina kretanja onkraj i između, ali i beskrajno pregovaranje u kojemu je strpljenje presudno. Književno prevođenje je i razgovor – između autora i prevoditeljica, prevoditelja i čitateljica – u konačnici, globalni razgovor koji literaturu drži živom.
Ali najviše od svega, prevođenje književnosti ipak je strastveno čitanje i potvrda da je moguće čitati s takvim žarom i intenzitetom da osjetiš nezaustavljiv poriv da tekst presadiš u tlo drugog jezika. I još gore, da taj poriv onda doista i pretvoriš u djelovanje, u prevođenje. Kad to napraviš, gotovo je. Onda si književna prevoditeljica.
Ako je književnost umjetnost riječi, onda je književno prevođenje umjetnost prenošenja te umjetnosti iz jednog jezika u drugi. Teren književnog prevođenja je pregolem: teorijski je, kritički, filozofski i historijski, eruditski ponajprije. Uvijek i nezavršen i nesavršen, i ako možete s time živjeti, imate dobre predispozicije da se otisnete u književnoprevoditeljske vode. Književni prevoditelji i prevoditeljice neka su hibridna polubića: posjeduju dubinsko razumijevanje jezika s kojeg prevode i jezika na koji prevode te imaju slojevito shvaćanje širokog konteksta izvornog teksta. Još poznaju i književne stilove i konvencije koje se javljaju u književnim djelima općenito, kao i opus i stilska obilježja autora ili autorice čijim se tekstom bave specifično. Ovaj krajnje kompliciran prikaz riječju dao bi se zamijeniti manje upečatljivom slikom osobe pogrbljene nad laptopom i ne nužno za pisaćim stolom, a predmnijevam i da bi se u srednjovjekovnim bestijarijima dale naći neke kreature koje bi se mogle povezati s prevoditeljskim habitusom.
Kao književni prevoditelji, najpomniji ste mogući čitatelji i čitateljice teksta u jednom jeziku, a odmah zatim vješte i pomne spisateljice novog teksta u jeziku na koji prevodite. Vrijeme vam je žvakaća guma, živci sajle, a znate da se prijevodni proces ne može požuriti koliko god vas fiskalno orijentirana ekonomija uvjeravala u suprotno. I znate mnogo riječi. To nisu olaka i površna, već dubinska i slojevita rječopoznanstva, ne samo u stranom jeziku nego ponajprije u vlastitom. Kao prevoditeljice književnosti, prebivate u kaotičnoj kući od jezika. U njoj imate nešto prava, puno dužnosti i pokoju želju.
Kažu da treba puno, puno čitati da bi se pisalo (i prevodilo, dodajem). Ali dogodi se onda da količina pročitanoga izazove kovitlac i kaos koji je protivan linearnoj i uzastopnoj logici pisanja. Puno čitanja stvori puno misli koje je teško uzaptiti riječima, a ja riječ uzaptiti ne bih znala da je nisam naučila od prevoditeljice Gige Gračan. I eto smo opet došli do prevođenja: možda je to doista najbolji način kretanja između čitanja i pisanja.
Način da uzaptiš kaos.
U romanu američke prevoditeljice i spisateljice Idre Novey Ways to Disappear glavni je lik prevoditeljica koja traga za svojom nestalom spisateljicom. Zadnji je put viđena kako se s koferom i cigarom penje na stablo badema, i tu joj se gubi svaki trag. Kao što naslov sugerira, puno je načina da nestaneš, a i puno razloga da to učiniš. Jedan bi mogao biti da pobjegneš od zbrke.
Zato ja prevodim, čini mi se, da umirim kaos nakon čitanja. Posložim sve u gramatičke ormare, semantičke ladice i police fragmentiranog diskursa. I pri tome kaotične tekstove volim najviše: one u kojima se osjeti da se autori hrvaju sa žanrom dok pišu; one u kojima se vidi da nemaš odgovore i da je to u redu. Pa objaviš knjigu o pitanjima ili obznaniš nemogućnost pisanja na mjestu teksta, kao Almodovar s početka priče. Pa napišeš tekst o tome kako nisi imala prvu rečenicu dok ti sin nije u prolazu dobacio: „Mama, napiši, naprimjer, da kad otvoriš knjigu, otvoriš novi svijet.“ I ne znaš kako ćeš to uvezati u poruke svoga teksta, ali možda ni ne mora sve biti uvezano niti strukturirano, a i poruka je, vidjeli smo, dvojbena kategorija.
Volim prevođenje jer mi omogućuje, a katkad i nalaže digresiju. Sve smijem, odlutati, zabrazditi, čak se i popeti u krošnju badema i u njoj neko vrijeme nestati – pod uvjetom da se obogaćena iskustvom vratim kući. I da nađem riječi u koje ću pretočiti to iskustvo.
Ili možda, ipak, prevodim zato što mi je prijevod, osim što je fascinantan i bolno užitkovit, čista ljubav, a želim zaljubiti: čitatelje u knjige, mlade ljude u prevođenje, ljude općenito u proces putovanja umjesto u konačnosti odlaska ili dolaska.
Kad su ga pitali zašto piše, Roland Barthes je rekao da piše zato što je čitao. Eto, zato i ja prevodim, ili pišem po drugi put. Jer pisanje je, opet će Barthes, kad odgovaraš na djelo koje voliš. I eto najbolje i najosobnije definicije i metafore književnog prevođenja u jednom.
Anda Bukvić Pažin, ambasadorica Mjeseca hrvatske knjige 2023.
Autor fotografije: Gaj Tomaš