Srebrenka Peregrin: O slušanju priča
Odgovarajući na pitanje kako se postaje čovjekom, Nasrudin hodža je rekao: „Slušanjem drugih kad govore.“
Ljudi su pripovjedna bića. Nema toga što nam brže i lakše zaokupi pažnju nego što je priča. Otkad postoji ljudski govor, a vrlo vjerojatno i puno prije, postoje i priče. One su način na koji mi kao ljudi razumijemo sebe i svijet.
Poput priča, svoje živote promatramo u slijedu događaja, od početka preko sredine do kraja. Kad osjetilima primamo informacije o onome što nas okružuje, to se zbiva kroz istovjetnu trostruku strukturu: one nas dotiču, obrađuju se i prenose dalje. Ne samo da svjesno oblikujemo priče od svega što nas okružuje već i nesvjesno oponašamo narativnu potku kad pamtimo i prenosimo iskustva. Nema beznačajne priče.
Čak i u snu pričamo si priče koje nam pomažu da kaos koji nas okružuje dovedemo u red; da pronađemo smisao i vlastito mjesto, ulogu, svrhu u životu. Danas je poznato i u istraživanjima dokumentirano kako gubimo sposobnost pamćenja snova kad zbog depresije ili drugog teškog duševnog stanja izgubimo osjećaj svrhovitosti. Vrijedi i obratno: kad ponovno počnemo sređivati dojmove iz vlastitog života u obliku priča i snova, polako vraćamo osjećaj vlastitoga bića.
Isto vrijedi na javi, zbog čega uz priče često vezujemo terapijsko djelovanje. Priče su lijek. Svatko od nas za sebe najbolje zna koje nam najbolje odgovaraju, bilo da su prenesene u obliku tiskanih ili audioknjiga, filmova i serija, ili na koji drugi način. Kad mi je trebalo najviše snage, čitala sam grim dark fantastiku, a kad nisam željela izgubiti osjećaj začudnosti i djetinje radosti, gledala sam animirane filmove studija Ghibli. Sigurna sam da svi imamo slična iskustva, kao i omiljene žanrove. Naime, svima nam trebaju priče kako bismo, kao što kaže Ursula LeGuin, lakše pronašli riječi za ono što nam se događa.
Svaki izbor priče govori nešto o svom kazivaču, bez obzira na to je li ona osobna ili je prenosimo iz drugoga izvora. Jedna od meni dragih uzrečica za kojima se pripovjedači povode jest „Ispričaj priču ljepše nego što si je čuo.“ Nekad to znači da vještije vladamo riječima od svoga prethodnika, ali također se može odnositi na to da prepoznamo potrebe onih koji nas slušaju ili čitaju (čak i ako smo publika sami sebi!) pa izmijenimo priču tako da odgovara novom trenutku, novom saznanju, novonastaloj potrebi. Mnoge se priče ponavljaju kroz stoljeća, jer naši su životi u svojoj srži vrlo slični, ali pritom mijenjaju svoje ruho kako bi bile pristupačnije. I to je jedna od ljepota priče: prilagodljiva je i u stalnoj mijeni, čak i kad duboko u sebi ostaje ista. Po tome je nalik ljudima.
Dakako, pripovijedanje se ne da ograničiti na ono što slušamo ili čitamo. Ne možemo pobjeći od ljudske potrebe za pričom. Pripovijedamo svakim svojim odabirom – svakim korakom u životu. Kao junaci vlastitih priča, kazujemo o tome tko smo, što smo i u što vjerujemo svakom odlukom koju donesemo. Bilo da se radi o odjeći ili hrani, postupcima prema bliskim ljudima ili onima koje ne poznajemo, načinima kretanja i izvorima znanja. Svime time gradimo sebe kao lik vlastite pustolovine i utječemo na tijek svoga života.
U anegdoti s početka ovoga teksta, drugi dio odgovora glasi: „A ako otkrijemo da nas slušaju, onda moramo dobro čuti i vlastite riječi.“
Svatko od nas ima vlastiti krug utjecaja, manji ili veći. Ono što i kako kazujemo uvelike određuje kakav će on biti. Stvaramo li svojim pričama ozračje sigurnosti, razumijevanja, podrške, mudrosti i drugih vrlina na kojima temeljimo svoj život? Trebamo li ih mijenjati – što ujedno znači mijenjati sebe? Pripovijedanje priča uvijek je susret; uvijek je uspostavljanje odnosa. Kao pripovjedači, susrećemo se sa svojom publikom, dakako. No svatko tko priča priču susreće se i sa samim sobom. Zato je važno osluškivati priče koje si ponavljamo, snove koje sanjamo (noću ili danju), riječi koje ponavljamo drugima i sebi.
Jer, kao što je rekla Margaret Atwood, na kraju svi postanemo priče.
Krilatica ovogodišnjega Mjeseca hrvatske knjige je „Pričaj mi…“ Isto bismo tako mogli reći da je i: „Slušam te“, „Slušam se“, ali i „Slušaj se.“ Kad dobro slušamo, postajemo bolji ljudi.
Srebrenka Peregrin, ambasadorica Mjeseca hrvatske knjige 2024.
Čak i u snu pričamo si priče koje nam pomažu da kaos koji nas okružuje dovedemo u red; da pronađemo smisao i vlastito mjesto, ulogu, svrhu u životu. Danas je poznato i u istraživanjima dokumentirano kako gubimo sposobnost pamćenja snova kad zbog depresije ili drugog teškog duševnog stanja izgubimo osjećaj svrhovitosti. Vrijedi i obratno: kad ponovno počnemo sređivati dojmove iz vlastitog života u obliku priča i snova, polako vraćamo osjećaj vlastitoga bića.
Isto vrijedi na javi, zbog čega uz priče često vezujemo terapijsko djelovanje. Priče su lijek. Svatko od nas za sebe najbolje zna koje nam najbolje odgovaraju, bilo da su prenesene u obliku tiskanih ili audioknjiga, filmova i serija, ili na koji drugi način. Kad mi je trebalo najviše snage, čitala sam grim dark fantastiku, a kad nisam željela izgubiti osjećaj začudnosti i djetinje radosti, gledala sam animirane filmove studija Ghibli. Sigurna sam da svi imamo slična iskustva, kao i omiljene žanrove. Naime, svima nam trebaju priče kako bismo, kao što kaže Ursula LeGuin, lakše pronašli riječi za ono što nam se događa.
Svaki izbor priče govori nešto o svom kazivaču, bez obzira na to je li ona osobna ili je prenosimo iz drugoga izvora. Jedna od meni dragih uzrečica za kojima se pripovjedači povode jest „Ispričaj priču ljepše nego što si je čuo.“ Nekad to znači da vještije vladamo riječima od svoga prethodnika, ali također se može odnositi na to da prepoznamo potrebe onih koji nas slušaju ili čitaju (čak i ako smo publika sami sebi!) pa izmijenimo priču tako da odgovara novom trenutku, novom saznanju, novonastaloj potrebi. Mnoge se priče ponavljaju kroz stoljeća, jer naši su životi u svojoj srži vrlo slični, ali pritom mijenjaju svoje ruho kako bi bile pristupačnije. I to je jedna od ljepota priče: prilagodljiva je i u stalnoj mijeni, čak i kad duboko u sebi ostaje ista. Po tome je nalik ljudima.
Dakako, pripovijedanje se ne da ograničiti na ono što slušamo ili čitamo. Ne možemo pobjeći od ljudske potrebe za pričom. Pripovijedamo svakim svojim odabirom – svakim korakom u životu. Kao junaci vlastitih priča, kazujemo o tome tko smo, što smo i u što vjerujemo svakom odlukom koju donesemo. Bilo da se radi o odjeći ili hrani, postupcima prema bliskim ljudima ili onima koje ne poznajemo, načinima kretanja i izvorima znanja. Svime time gradimo sebe kao lik vlastite pustolovine i utječemo na tijek svoga života.
U anegdoti s početka ovoga teksta, drugi dio odgovora glasi: „A ako otkrijemo da nas slušaju, onda moramo dobro čuti i vlastite riječi.“
Svatko od nas ima vlastiti krug utjecaja, manji ili veći. Ono što i kako kazujemo uvelike određuje kakav će on biti. Stvaramo li svojim pričama ozračje sigurnosti, razumijevanja, podrške, mudrosti i drugih vrlina na kojima temeljimo svoj život? Trebamo li ih mijenjati – što ujedno znači mijenjati sebe? Pripovijedanje priča uvijek je susret; uvijek je uspostavljanje odnosa. Kao pripovjedači, susrećemo se sa svojom publikom, dakako. No svatko tko priča priču susreće se i sa samim sobom. Zato je važno osluškivati priče koje si ponavljamo, snove koje sanjamo (noću ili danju), riječi koje ponavljamo drugima i sebi.
Jer, kao što je rekla Margaret Atwood, na kraju svi postanemo priče.
Krilatica ovogodišnjega Mjeseca hrvatske knjige je „Pričaj mi…“ Isto bismo tako mogli reći da je i: „Slušam te“, „Slušam se“, ali i „Slušaj se.“ Kad dobro slušamo, postajemo bolji ljudi.
Srebrenka Peregrin, ambasadorica Mjeseca hrvatske knjige 2024.