Generacija K-njige: Olja Savičević Ivančević, ambasadorica Mjeseca hrvatske knjige 2022.

   
Olja Savičević Ivančević spisateljica je i pjesnikinja, rođena 1974. u Splitu.
Knjige su joj prevedene i objavljene u trinaest zemalja, a ulomci iz proze i pjesme prevedeni su na tridesetak jezika. Uvrštavana je u brojne domaće i strane izbore i antologije, dobitnica je međunarodnih nagrada i priznanja za svoj rad.

Za rukopis „Nasmijati psa“ nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču i nagrade Kiklop za zbirku poezije „Kućna pravila“.
Roman „Adio kauboju“ nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman, nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan te francuskom Prix du premiere roman za najbolji strani roman u međunarodnoj konkurenciji 2020. Prema ovom romanu postavljen je istoimeni kazališni komad.
Roman „Pjevač u noći“ nagrađen je nagradama Libar za vajk Pulskog sajma knjiga i English PEN Award.
Dobitnica je glavne nagrade makedonskog festivala Druga prikazna. Regionalna pjesnička nagrada Risto Ratković dodijeljena joj je za zbirku poezije „Divlje i tvoje“.
Prema nekoliko njezinih priča snimljeni su kratki igrani filmovi, nacrtan je strip, a prema nagrađivanim dramskim tekstovima postavljeno je više predstava za djecu.
Vodi radionice kreativnog pisanja, piše kolumne za novine i portale. Živi i radi u Zagrebu i Korčuli.


Generacija K-njige
(Neka razmišljanja o mladim ljudima i čitanju)

Otkako pamtim, postoji ta neka velika zabrinutost oko toga da mladi ne čitaju dovoljno ili ne čitaju uopće ili čitaju pogrešne stvari. Izazovi su novi, ali zapravo nisam primijetila da se nešto suštinski promijenilo od vremena kada sam i sama imala dvanaest ili šesnaest godina: ni u odnosu mladih prema knjizi ni u odnosu odraslih, među koje već neko vrijeme i sama spadam, prema pitanju kako mlade čitatelje približiti knjizi.

A susrela sam se s ovim „problemom“ na razne načine: kao profesorica, književnica, voditeljica radionica kreativnog pisanja pa i kao mama jedne djevojke koja sad studira književnost i jednog nezaustavljivog devetogodišnjaka.
Uvijek je bilo onih koji čitaju i onih koji ne čitaju: rođenih čitateljica i čitatelja, kao i onih koji to nikad neće postati. I uvijek je najveći bio broj onih koji se u čitanje mogu zaljubiti ako je prilika dobra. A ljubav se, poznato je, ne događa silom ni nagovaranjem. I da bi bila stvarna i trajna, treba biti obostrana. To znači da bi i knjige trebale „voljeti“ svoje mlade čitateljice i čitatelje (potencijalne čitatelje), da bi im trebale prići ili biti pristupačne, ali bez podilaženja.

Što točno ovim želim reći?

Ako ne želimo izgubiti čitatelje u doba prelaska iz djetinjstva u svijet odraslih, u doba puberteta i adolescencije, onda bi trebalo okrenuti ploču: razmisliti o tome što njih zanima i kakve su to knjige koje bi oni voljeli čitati. Ako ih je Neil Gaiman svojim romanima privukao da ponovo pročitaju neke drevne svjetske mitove, a Madeline Miller uputila na antičku književnost, ako su nova čitanja i suvremene ekranizacije Jane Austen dovele do novih izdanja i učinile je suvremenicom današnjih djevojčica i djevojaka, to samo znači da je novo čitanje klasika uvijek moguće. 

A kako stojimo s onima koji stvaraju ovdje i sada? Gdje su hrvatski autori? Istraživanja kažu da velik broj srednjoškolaca ne zna navesti ime ni jednog jedinog živućeg hrvatskog pisca ili spisateljice.

Ulaskom u svijet odraslih, kada postajemo zainteresirani za svijet u nama i oko nas, svi smo – ili smo jednom bili – osobito zainteresirani za toga novoga sebe te za vrijeme i mjesto na kojem smo se zatekli. Mislim da je baš zbog toga jako važno novoj generaciji čitatelja ponuditi one knjige koje govore o njima i izravnije se suočavaju sa stvarima koje ih zanimaju, privlače, provociraju, brinu i muče, pisane jezikom koji im je blizak. Važno mi se čini ponuditi im onu književnost koja govori o ovom ovdje i sada, književnost ovdašnjih suvremenih pisaca, a dobrih knjiga već ima, samo ih treba otvoriti, pročitati.

Zbog čega je uopće to čitanje knjiga danas važno? Zar nemamo dobre i uzbudljive serije koje puno brže reagiraju na društvene fenomene i šire prenose važne poruke? Povezanost između čitatelja i knjige jedinstvena je, jer je nalik prijateljstvu, razgovoru u četiri oka. Književnost nas pridržava u našoj nesigurnosti i omogućava da proživimo i najteže stvari na sigurnom terenu, širi našu maštu, rječnik, podmazuje moždane vijuge, izoštrava pažnju i koncentraciju, vodi nas na putovanje, zaustavlja nas dok trčimo kroz život da bi nam, dok ležimo ispod stabla ili sjedimo u fotelji, ponudila šetnju kroz svjetove. Dobra knjiga nas smiruje čak i kad nas razbuđuje i osvještava, jer u kaos oko nas uvodi red, a svijet koji se poprilično obesmislio ponovo čini smislenim.

U godinama u kojima mladi spoznaju život, književnost može biti jedna od onih stvari koja im pomaže da misle i kritički promišljaju, da budu samosvjesni. Također, da krenuvši od sebe dođu do drugih. Ali i obrnuto.
Zanimljive debate o knjigama koje vode poznati glumci i voditelji, neki drugačiji sati književnosti održani od strane pisaca, književne platforme na internetu, multimedijalne radionice i čitateljski klubovi posvećeni novom uzrastu tek su neki od načina da knjiga pronađe svoga čitatelja.

A ono što je najvažnije jest priča sama. Ili pjesma. Uglavnom, tekst.

Nedavno sam dobila na poklon knjigu talijanske autorice Chiare Carminati koju je napisala za čitateljski uzrast o kojem je ovdje riječ. Knjiga je postala čitana i dobila je najveću nagradu za književnost za mlade u Italiji. Jedna od pjesma Chiare Carminati posebno mi je privukla pažnu. Zove se „Zašto mrzim poeziju“ i na kraju kaže: „Mrzim poeziju / Koja me prokazuje i drži / Za onu budalu / Koja je ne kuži“.

Ovo bismo mogli primijeniti na sve književne žanrove, knjige i književnost općenito. I to ne bi bilo podcjenjivanje, nego upravo suprotno – poštivanje mladog čitatelja. U sve manje shvatljivom, nesuvislom svijetu, mladim ljudima vrijedno je ponuditi knjige koje njih kuže, jer to znači ponuditi im razumijevanje. Reći: Evo, vidiš, nisi baš sama ili sam. Dio si velike i otvorene zajednice čitatelja, generacije koja pripada svim uzrastima.