Proslov za programsku knjižicu: Korana Serdarević, ambasadorica Mjeseca hrvatske knjige 2021.

Korana Serdarević, književnica i gimnazijska profesorica, rođena je 1982. godine u Zadru. Godine 2006. diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a književni rad započinje godine 2014. Za svoje kratke priče osvojila je niz nagrada (dva puta prva nagrada „Ranko Marinković“, nagrada „Zlatko Tomičić“, regionalna nagrada „Ulaznica“), a prva zbirka kratkih priča „Nema se što učiniti“ (Fraktura 2015.) nagrađena je stimulacijom za najbolja književna ostvarenja te godine od strane Ministarstva kulture RH. U prosincu 2017. godine u izdanju Frakture objavljuje roman „Eksperiment Irene Tot“ koji se našao u finalu Tportalova izbora za roman godine. U siječnju 2021. u izdanju Frakture izlazi joj druga zbirku kratkih priča „Gušterov rep“. Pojedine kratke priče prevedene su joj na engleski, njemački, talijanski, slovenski, mađarski, makedonski, rumunjski i ukrajinski jezik.

Sudjelovala je na mnogo hrvatskih i međunarodnih književnih festivala, a vrlo je aktivna i kao moderatorica na književnim događanjima poput Festivala svjetske književnosti ili Festivala europske kratke priče. Godine 2021. ambasadorica je međunarodnog projekta „Every Story Matters“ pri Zagreb Book Festivalu. Članica je Hrvatskog društva pisaca.
Jedna je od autora serije integriranih udžbenika i radnih bilježnica za nastavni predmet Hrvatski jezik za gimnazije u izdanju Školske knjige (2019. – 2021.). Autorica je i jedna od voditeljica projekta za poticanje čitanja kod mladih Pisci u školskim klupama (2019.).

Prilika za pobjedu

Premda moto ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige može zvučati pomalo obeshrabrujuće za čitatelje hrvatske književnosti, čini mi se da je narod koji se krije u igri riječi zaista potrebno izazvati na promišljeniji odnos s vlastitom književnošću.
No, da bismo razmišljali o bilo kojoj nacionalnoj književnosti, bitno je za početak pokušati odrediti što uopće književnost jest, odnosno što bi mogla ili trebala biti. Premda je književnost otvoren pojam, čija se najljepša odlika krije u dinamičnosti, neka se njezina obilježja ne mijenjaju. Još u 4. stoljeću prije Krista Aristotel je književnost odredio izrazom mimeze ili oponašanja, ali ne poput prethodnika Platona koji književnost tumači kao oponašanje vidljive stvarnosti. Za Aristotela je književnost oponašanje onoga što je s one strane vidljivoga, oponašanje takozvanih rajskih sfera ili istine u koju umjetnik može proniknuti. Polazeći od diobe Platonove ideje književnosti kao oponašanja tek vanjske predodžbe svijeta ideja (pa je riječ o imitaciji imitacije), te s druge strane Aristotelove ideje oponašanja kao umjetničkog postupka kojim se proniče u sâm bitak, i danas možemo tekstove podijeliti na one koji se zadržavaju na opisu stvarnosti te se čitatelj gnijezdi u području mogućih identifikacija, dok drugi tekstovi od čitatelja traže razumijevanje književnoga jezika kako bi otvorili moguća značenja. Književnost je ujedno i tekstualizacija viđenoga i umjetnička imaginacija, kojoj je pritom najsnažnija karika višeznačnost, jer je jezik kao oruđe književnosti u punoj snazi ukoliko naiđe na čitatelja koji je svjestan njegovih posebnih svojstava, odnosno umjetničkoga potencijala. Takvome čitatelju književnost može biti put do spoznaje. A budući da svaki čitatelj proizlazi iz određenoga društveno-povijesnoga konteksta, u svijet umjetničkoga teksta učitavat će značenja ovisna o stvarnosti u kojoj/koju živi. Da sumiram: književnost može osviještenom, otvorenom čitatelju ponuditi alat za razumijevanje svijeta u kojem živi, i njega samoga unutar toga svijeta. Stoga, hrvatska književnost hrvatskim će čitateljima nuditi spoznaju o njima samima; bilo da se radi o tekstu koji pripada starijoj hrvatskoj književnosti ili onoj koja je novijega datuma, hrvatska književnost jedan je od najvrjednijih izvora nacionalnoga identiteta. Ona nam tumači ono što ostaje iza zastora, ispisuje ono što nećemo pronaći u medijima koje pratimo, ono što je izvan naklapanja neznalica i mudrolija znalaca, izvan parola i strastvenih nadmetanja lišenih značenja. Hrvatska književnost pokazuje što ustvari jesmo, a poneka djela (da se vratim Aristotelovoj retorici) i ono što bismo mogli biti.
Što pak spada u književni kanon, odnosno vrhove nacionalne književnosti, ne uvjetuje samo književna kvaliteta, već i kontekst u kojem određeni narod odabire vlastite tekstove izdvajajući vrijedne među onima koje je spreman zanemariti. No, premda se zato čini da postoji suviše neknjiževnih faktora u odabiru reprezentativnih djela nacionalne književnosti, oko mnogo naslova ipak postoji slaganje. Zato je lako razabrati da na početku hrvatske književnosti stoji Marulić, potom Držić, pa Gundulić i Mažuranić, da su na A-strani autora koji su od najveće važnosti za hrvatsku književnost i Šenoa, i Kranjčević, Kovačić, pa Matoš, Brlić-Mažuranić, Krleža, Nazor, Ujević, Šimić, Marinković… U tekstovima tih autora čini se da je istina o duhu određenoga vremena na našim prostorima, o povijesti naše svijesti koja nas je na kraju dovela gdje jesmo, o čemu pak piše suvremena hrvatska književnost.
Na jeziku kojim govori manje ljudi nego što živi u nekoj europskoj metropoli, hrvatska će književnost teže pronalaziti put do inozemnih prijevoda pa i razumijevanja, i njezin će regionalni identitet čitatelje logično lakše nalaziti u vlastitoj geografskoj regiji, koja će prepoznati iste dihotomije na kojima se grade odnosi nas i onih drugih, daljih nama. U isto vrijeme, čitatelji će moći prepoznati poziciju iz koje je niknuo važan dio njihovih osobnih identiteta, a čitajući pak knjige koje nisu dio hrvatskog korpusa, pronalazit će razlike koje će razbistriti mnoge odnose i možda otvoriti neke mogućnosti novoga tumačenja.
Za kraj, vratimo se načas na hrvanje. Svaka kvalitetna knjiga pred čitatelja stavlja mogućnost odluke da se upusti u promišljanje o (pro)čitanome. Kad je knjiga prepuna značenja, u čitatelju se, u odnosu na svijet, percepciju sebe i drugih, događa (da se okoristim naslovom francuskog pisca Michela Houellebecqa) širenje područja borbe. A to je, zapravo, ništa drugo doli borba unutar nas samih, a ne s knjigom koju držimo u rukama. I lažno je izjaviti da je ta borba laka, da su okršaji s okamenjenim predodžbama blagi i da je samospoznaja uvijek ugodna. No, bila to Marulićeva jidra, Držićeva fortuna, svi Šenoini prijani, bili to divno raznoliki suvremeni junaci koji se batrgaju u današnjem kaosu – svi oni mogu čitatelja dovesti do neke istine, spoznaje, do zlatnih dvora Svarožićevih. Zato, u konačnici, hrvanje s knjigom nije ništa drugo doli prilika za pobjedu.